Sarin svijet čudesa

U jednom malom i tihom selu nalazila se skromna i neobična kuća. Tu je u stvari živjela, kako su je mnogi nazivali, nijema porodica. Pitate se zašto su ih baš tako zvali? Pa pravi razlog je to što roditelji a ni njihova dva sina nisu imali čulo sluha, a rijetko kad bi progovorili. Osim njihove ćerke, koja je bila suprotnost i mogla je da priča i čuje kao sva ostala djeca. Djevojčica, po imenu Sara, oduvijek je bila niska i mršava, imala blistavu i bujnu dugu plavu kosu, nježno lice, mio glas i prelijep osmijeh. Jednostavno, bila je divna, draga, srećna, osjećajna i uvijek je bila tu za svoju porodicu. Sve do svoje devete godine ona je bila razdragana i fina djevojčica, bila je dijete za primjer. Međutim, ostaloj djeci je bilo smiješno vidjeti Saru kako priča sa svojim roditeljima, što u početku nije smetalo Sari. Njena braća su išla u drugu školu jer za njih obična škola nije bila moguća. Sari je taj rastanak bio veoma težak, ali su joj roditelji rekli da će sve shvatiti jednog dana kad odraste, mada je Sara bila, za razliku od druge djece, dosta zrelija pa je mnoge stvari shvatala.

E da, da se vratimo na njene vršnjake... Ta djeca nisu znala, ili bar nisu mogla shvatiti da Sari, a pogotovu njenoj porodici, nije bilo lako, ali baš zbog njihovog nerazumijevanja i osuđivanja Sara se dosta povukla u sebe i nije bila tako srećna i nasmijana kao nekad. Često bi govorila da je to zbog škole, mada to nije bila cijela istina. Jedino kad bi se mogao vidjeti njen osmijeh na licu bilo je onda kada su dolazila njena braća za vrijeme praznika. Sara je dugo bila nesrećna zbog njihovog ismijavanja i često bi se pitala zašto je ona baš u ovoj porodici. Zar nije mogla imati normalnu porodicu? Kasnije bi joj bilo žao zbog takvih riječi, koje je iz ljutnje i žalosti izgovarala. Sara je posebno voljela da šeta. Često je išla u šumu, ne plašeći se životinja ili ljudi. Jednostavno je tako pronalazila mir i sreću. Da, zaboravila sam da naglasim da je obožavala crtati i pisati i tu je jedino bila kao stara Sara.

Jednog jutra Sara skoči s kreveta i odluči da prošeta. Išla je istom stazom kao inače, ali ovog puta joj se učini da je neko prati, i od straha je obli hladan znoj, vazduh postade težak, a ona skamenjena, ne znajući šta da radi, počne trčati naprijed, kud je noge nose. Odjednom je stala i tako stajala oko pet minuta, gledajući u jedan divan prizor za nju nepoznat. Nalazilo se jedno veeelikoooo drvo na samoj litici, a iza drveta oblaci su kao čamci plovili plavim nebom. Bilo je prelijepo... Kad u tom trenutku iskoči iz žbuna zec sa crnim šeširom, prslukom i naočarima, i uporno nešto mrmlja u sebi... Sari oči samo što ne ispadoše od čuđenja: da vidiš zeca obučenog u gospodstvenom odijelu i da ga slušaš kako priča, pa to je i te kako fascinantno vidjeti. Čak mu ni mađioničar nije ravan, mislila je djevojčica u sebi. Zec tako mirno, poskačući s noge na nogu, nije primijetio da ispred njega stoji djevojčica, i tek što stade, njegove velike uši su čule neko smješkanje. U tom trenutku se zec okrenu i iznenadi pojavom djevojčice, misleći da će mu Sara nauditi. Postupi grubo prema njoj tako da je preplaši, ali desi se baš ono suprotno. Sara mu priđe i počne da ga mazi, što zeca ostavi bez teksta. Tad joj zec reče: „Mlada damo, sa mnom ne može tako, nisam ja nikakva igračka, ja sam ozbiljan zec sa ozbiljnim problemima“, a Sara njemu na to: „Zar i životinje imaju probleme kao odrasli? Svašta.“ Kroz tu jednu rečenicu zec osjeti neko neraspoloženje djevojčice, pa kako bi je opet vidio srećnu, on skide šešir s glave,  pokloni se i nastavi: „Pa kad si me vidjela i tako se oduševila, želio bih da se predstavim tako lijepoj dami. Ja sam veoma ljubazan i pametan zec, nemam vremena za dječije igrice, često sam namrgođen, kao što vidiš, ali to je samo zbog mog zahtjevnog posla. Ahhh, umalo da zaboravim ono najbitnije: ja sam Mirko, a Vi?“ Sara mu se predstavi i, oduševljena njegovim govorom, nastavi pričati o svom teškom životu i mukama koje su je snašle i ona se tako otvori zecu i ispriča mu sve. Zecu bi nešto žao, ali bješe iznenađen u isto vrijeme, pa skoči na svoje dvije šape, protrlja repić i pozva Saru da pođe sa njim. Oduševljena, radoznala i pomalo uplašena krene za njim. Zec je bio mali i brz, pa se onda lako provlačio, dok bi Sara imala poteškoća s tim. Šuma gde su oni išli je jako čudna, mislila je u sebi Sara, nikad dublje nije išla u šumu. Svaki put kad bi Sara pitala zeca Mirka kud idu on se samo okrene i nasmiješi i kaže da će uskoro saznati. Kad odjednom zec stade i prstom pokaza na jedno drvo. Sara, zbunjena i pomalo razočarana, upita zeca: ,,Doveo si me ovdje da mi pokažeš jedno sasvim obično drvo?“ Zec kad je to čuo, uvrijedi se. Sara osjeti neku krivicu pa počne da se izvinjava zecu zbog svog pitanja. Zec se nešto promišlja, ali ipak prihvati izvinjenje. Kad niotkud otvoriše se vrata od stabla. Sara od iznenađenja nije čula Mirkove riječi da krene za njim, pa je on uze za ruku i krenuše prema vratima. Vrata su mala kao i prolaz, ali srećom Sara je bila niska djevojčica pa joj to nije pravilo problem. Kako je silazila niz stepenice, činilo joj se da kraj nikad neće doći, ali odjednom saplete se o kamen i počne da se kotrlja. Pošto je zec bio ispred nje, ona pokupi i njega usput, i nakon par sekundi zaustaviše se na nekom tlu. Dok je Sara došla sebi, zec je već ustao i obrisao prašinu sa sebe i stavio šešir na glavu. Zec se nasmiješi i tihim glasom reče: „Tu smo.“ Sara nije mogla da vjeruje šta vidi. Jednostavno je bilo čarobno. Čak ni u crtanim filmovima nije vidjela tako nešto. Zemlja je tako meka kao da po krofnama hoda, nebo poput mora, a oblaci kao čamci koji plove u nove avanture. Drveće, hmm, začudi se djevojčica. Pa zar listovi nisu zeleni u proljeće? Listovi su bili šareni kao sve dugine boje poslije kiše i još su nam nudili svoje plodove, svježe i ukusne. Rijeka tako bistra i lijepa, čak nije ni zagađena kao u pravom svijetu. Dok je tako zamišljeno hodala, nije vidjela liticu. Samo odjednom osjeti kako je nešto povuče. To nije bio zec, već majmun Savo. Tad su se upoznali i tako se sprijateljili. Sara je zaboravila na svoj svijet i na roditelje, pa je brzo tražila od zeca da je vrati kući. Zec posluša djevojčicu i vrati je. Njeni roditelji su bili zabrinuti i ljuti u isto vrijeme. Sara je svaki dan odlazila tamo, čak je bila tu srećnija nego u svijetu gdje su ljudi puni mržnje i spremni na osuđivanje i ismijavanje drugih. Ali, ono što Sara nije znala jeste da je nju majka pratila i saznala gdje ide, što je nju naljutilo, pa je čak Sari zabranila da odlazi tamo. Sara nije mogla da vjeruje šta je uradila NJENA majka. Zbog toga je bila tužna danima. Jedva bi jela, nije razgovarala s majkom i sve to je nju uništilo. Jedino što je nju činilo srećnom jeste zec, koji je dolazio da je obilazi i bio je jako tužan zbog Sare. Majka se sažali nad Sarom pa uđe u sobu i šapnu tihim glasom: „Idi, ali vrati se za večeru.“ Sara od tog dana odlazi tamo svaki dan i uvijek se vrati kući na vrijeme... a što se tiče čudnovatog svijeta, to će zauvijek ostati tajna.