Priča o jednoj baki

Jedna mala plavokosa djevojčica svakog jutra ide u vrtić. Tata je vodi. I svakog jutra idu istim putem. Prelaze preko jednog mosta. Nekada kada idu je lijep sunčan dan, nekada pada kiša, a nekada pada i snijeg. Ali most je uvijek tu. Čvrst, lijep most, a ispod njega protiče isto tako lijepa rijeka. I uvijek na tom mostu djevojčica sretne jednu baku. Baka ima sijedu kosu, malena je i ima crnu maramu na glavi. Obično gleda preko mosta u rijeku, pa joj djevojčica ne vidi lice. Šta ta baka uvijek radi na mostu? Pa ona ne ide u vrtić. A ide li na posao? Ne, ne ide ni na posao, ona nije mlada da bi radila. Pa zašto je onda svaki dan tu na mostu, pita se djevojčica.

A onda jedno jutro dok je išla sa tatom u vrtić, djevojčica primijeti baku kako nešto baca u rijeku. U ruci drži jednu kesu i iz nje nešto prosipa. Djevojčica je to posmatrala dok je prolazila pored bake i još se osvrtala kada su je prošli. Nije znala šta to baka radi, ali ubrzo je zaboravila na baku jer je vidjela jedan balon koji je vjetar nosio, pa se zagledala u njega. Sljedećeg jutra opet je vidjela baku na istom mjestu i opet je nešto prosipala u rijeku. Sada je odlučila da pita tatu šta to baka radi. Tata se nasmiješio i rekao da baka tako hrani ribice koje su u rijeci. Objasnio joj je da ona stari hljeb i mrvice koje su joj ostale od ručka donese do mosta i prospe ih u rijeku kako bi nahranila ribice. Jer i one moraju jesti. Djevojčici je sada sve bilo jasnije. Prošlo je par dana, a djevojčica i baka bi se tako sretale na mostu i djevojčica bi svaki put posmatrala kako baka polako iz kese vadi hljeb i preko ograde mosta ga mrvi i baca ribicama, koje nestrpljivo čekaju svoj obrok. Nekada bi baku vidjela kako se već vraća sa praznom kesom, a nekada bi je vidjela kako se tek približava mostu, ali uvijek su se sretale.

Jednog kišnog jutra poslije vikenda, djevojčica je u tatinom naručju, ispod kišobrana, užurbano prelazila most. Žureći da ih automobili u prolazu ne isprskaju, djevojčica primijeti da na mostu nema bake. Na pitanje gdje je baka, tata joj odgovori da sigurno nije došla zbog kiše. Ali ni sljedeći dan, koji je bio sunčan i lijep, nije bilo bake na mostu. Prošlo je par dana, a djevojčica nije vidjela baku. Da li je možda bolesna? Djevojčici je bilo žao što je ne viđa, pa je sve to ispričala mami. Mama joj je predložila da sutra, kada krene u vrtić, ponese malo hljeba i da ona umjesto bake nahrani ribice, tješeći je da će baka sigurno ponovo doći. Djevojčici se ideja svidjela. Sljedećeg jutra djevojčica se sa kesom koju joj je mama spremila, uputila prema mostu. Čim je stigla do sredine mosta, ona i tata su uzeli hljeb i bacili ga ribicama u rijeku. Zatim ju je tata podigao da i ona vidi šta se to dešava. A dolje u rijeci je bila prava gozba. Puno malih, a i malo većih ribica užurbano je plivalo oko hljeba grickajući ga i otimajući se. Primijetila je djevojčica i par pataka koji se približavao ovoj veseloj družini. Možda će se i one počastiti... Djevojčica je srećna nastavila put prema vrtiću. Imaće šta da priča svojim drugarima, razmišljala je. Preko vikenda djevojčica je sakupljala stari hljeb, kifle i mrvice, pa je tako i naredne sedmice prije vrtića ushićeno bacala hranu u rijeku i gledala kako se ribice hrane.

A onda, poslije nekog vremena, djevojčica ponovo ugleda baku na mostu. Kako joj se obradovala! Kao da je njena prava baka. Pošto je i djevojčica ponijela hljeb za ribice, a i baka, stale su zajedno na sredinu mosta i tako uživale gledajući kako se ribice goste. Djevojčica je saznala da se baka zove Rada, da nije dolazila jer je bila bolesna, ali da ju je njegovala njena unuka i da je sad ozdravila. Lijepo je znati da imamo nekoga ko će se brinuti o nama kada smo bolesni, kao što baka Rada ima svoju unuku. A ribice? One imaju svoju baku Radu, koja se brine o njima da nisu gladne. Imaju one i jednu malu plavokosu djevojčicu, koja im s vremena na vrijeme ponese koju kiflu da ih počasti, jer je to naučila od jedne dobroćudne bake Rade.