Počeo je padati mrak. Šetala sam sa mamom i bratom pored obale rijeke. Iznenada se iza jednog grma začulo cviljenje. Ja sam odlučila da pogledam šta se tamo događa. Mama nije bila oduševljena mojom idejom i rekla mi je da ipak ne idem. Imala sam osjećaj da me avantura čeka, ali sam ipak poslušala mamu. Otišli smo kući, a ja sam čekala novi dan.
Svanuo je divan dan. Sunce je obasjalo moju sobu. Osjetila sam miris pokošene trave. Cvrkut ptica me je mamio da izađem van. Vjetrić koji je puhao nagovještavao je da je pravo vrijeme za puštanje zmaja. Brzo sam doručkovala, pozvala svoju kolegicu i istrčala veselo iz kuće. Otišle smo na obližnje brdo. Ponijele smo svoje zmajeve. Čekale smo idealnu priliku, a kada se ona ukazala, jurišale smo skupa dok su se naši zmajevi vihorili u zraku. Trčale smo sve brže i brže. Kako smo silazile sa brda, došle smo do istog onog mjesta kuda sam ja šetala sa mamom i bratom, pored rijeke. Ovaj put nije bilo mame da me spriječi, a ja sam poznata po svojim nestašlucima. Opet se začulo cviljenje. Sada sam već bila uvjerena da želim virnuti iza tog grma. Tako je i bilo. Kada sam virnula iza grma, imala sam šta i vidjeti. Pet malih kučića je ležalo i bespomoćno tražilo hranu. Ali, hrane nije bilo. Brzinski sam pozvala svoju kolegicu da mi pritekne u pomoć. Iznijele smo kučiće iz grma i odnijele u obližnju štalu. Krišom sam iz kuće uzela mlijeko i flašicu koja je ostala mojoj maloj rodici kada nam je dolazila u posjetu. Nasule smo mlijeko i nahranile kučiće. Donijele smo im slame i svaki dan ih obilazili. To je bila naša tajna. Jednog dana poslije škole, kao i svakog prethodnog dana, vrijeme je bilo za posjetu kučićima. Kada smo otišle do štale, bila je potpuna tišina. Sumnjivo nam je bilo, jer se inače čuje uvijek njihov lavež. Odlučile smo da provjerimo šta se to dešava. Otključale smo štalu, a onda je uslijedio šok. Kučića više nije bilo. Nijednog. Svi su nestali. Mnogo smo bile tužne, ali smo se dale u potragu za njima. Vidjele smo tragove izmrvljenih keksića koje smo im donijele dan ranije. Pratile smo tragove, ali najednom su nestali. Nismo imale drugog načina kako da saznamo gdje su naši kučići. Bile smo jako tužne. Dani nisu bili više veseli kao oni koje smo provodile igrajući se s njima. Prošle su sedmice. Imala sam osjećaj da ću ih ipak sresti jednog dana. Danas se to i obistinilo. Dok sam sjedila ispred škole i čekala kolegicu, osjetila sam kako mi se nešto mota oko nogu. Pogledala sam, i gle čuda. To je bilo jedno malo kuče. Nestrpljivo sam izvukla kolegicu iz škole i krenule smo za kučetom. Ono nas je vodilo, a mi smo ga vjerno pratile svaki korak. Odvelo nas je do jedne napuštene kuće. Iza kuće je bila jedna vikendica čija su ulazna vrata slomljena. Kada smo provirile unutra, vidjele smo kako se zadovoljno ostali kučići igraju sa svojom mamom.
Vidjele smo da su sretni i ostavile smo ih jer im je uz majku najljepše. Kući smo se vratile i sretne i tužne. Sretne, jer su se sastali sa majkom, a tužne, jer nam nedostaju dani igre s njima. Ipak smo bile zadovoljne činjenicom da je njima dobro, a sigurne smo da nas u narednom periodu čekaju nove avanture. Razmišljajući tako o današnjem danu i rastanku sa kučićima, utonula sam u san. A u snu su me dočekale nove igre, novi prijatelji, nova zabava.