Bogojavljenska želja

Ivan je oduvijek bio, kako ga djed naziva, zlatno dijete. Veoma poslušan, vrijedan, sa većinom sjajnih osobina za dijete njegovih godina. Ivan je imao 13 godina, podugačku žućkastu kosu. Po licu je imao dosta pjegica, imao je dva istaknuta crvena obraščića. Živio je sa djedom Tvrtkom i majkom Jelenom. Otac mu je preminuo u ratu kada je Ivan imao samo dvije godine, pa ga se i ne sjeća. Sve što je mogao jeste da sluša priče svoje majke o njegovom ocu, koje je izbjegavala da priča, jer bi je uvijek rastužile. Uvijek su joj oči bile uplakane prije nego je i došla do pola priče, te bi je tada prestala pričati, i otišla u krevet utonuvši u san za par minuta. Uskoro je i Ivan malo stasao, i počinjao shvatati koliko njegovu majku te priče povređuju, te je od tada prestao moliti majku da mu priča. Do Ivanove 10. godine djed je nekako uspijevao da izdržava njih troje, ali pošto je bio star, ubrzo se razbolio i pao u nemoć da radi bilo kakav posao da skupi novac. Od tada je Ivan većinu dana provodio radeći razne posliće ljudima u komšiluku, sve da skupi novac kako bi priuštio lijekove svom djedu i hranu za njih troje. Radio je razne poslove, od raznošenja novina, čišćenja kuća, ponekad i nekim imućnijim porodicama čuvao kućne ljubimce, te mu se na to i svodio skoro pa cijeli dan. Poslije svoga posla on bi otišao do najbliže prodavnice, i tu pažljivo izabrao namirnice koje će on i njegova porodica jesti. Vremena za igru skoro pa nije ni imao. Imao je par prijatelja, ali dva posebno draga, Mašu i Vuka. Ako bi ugrabio slobodnog vremena poslije posla, on bi ga provodio igrajući se sa njih dvoje. Pored igre, Mašini i Vukovi roditelji su koliko-toliko finansijski pomagali Ivanovoj porodici. Često bi im, ako Ivan ne bi skupio dovoljno novca, nabavljali lijekove za djeda Tvrtka i nešto hrane. Zbog toga im je bio veoma zahvalan, te je jednom tokom igre obećao Maši i Vuku da će im se, kada poraste, odužiti za svu pomoć. To obećanje ga je veoma motivisalo za rad, te je taj dan sve do kasno uveče radio razne posliće po komšiluku. Na kraju je sabrao sav svoj novac i u glavi već napravio mali spisak stvari koje će kupiti.

Ivan je kao i obično otišao do najbliže prodavnice, kupio sve, i taman kada se uputio prema prodavačici kako bi platio namirnice koje je stavio u korpu, na pola puta ga je susreo jedan nepoznat stariji čovjek. Ivanu je bilo čudno to što ga nije poznavao, jer on živi u jako malom gradu, te da je odatle, sigurno bi ga morao bar jednom sresti. Taj čovjek se predstavio kao Milan, stari poznanik Ivanovog djeda Tvrtka. Milan ga je prvo sagledao, samo nabacio lagan osmijeh, i ušao u priču sa Ivanom. Milan je bio Tvrtkovih godina, živio je nešto bolje i raskošnije od Ivanove porodice. Imao je unuku Tašu, koju, kako on govori, voli više od bilo koga. Nedavno se cijela njegova porodica zajedno sa njim doselila u ovaj gradić, zbog loše situacije u njihovom prijašnjem gradu, te je zbog toga većini ljudi nepoznat. Nakon što je čuo od Ivana u kakvoj se poziciji nalazi njegova porodica, ponudio se da plati Ivanove namirnice, i takođe mu je obećao da će uskoro svratiti u posjetu, zajedno sa svojom unukom Tašom. Ivanu je taj razgovor prijao, nije mogao da dočeka tu posjetu, prije svega, jer njegovu porodicu rijetko ko posjećuje, a i bio je uzbuđen što će vidjeti Tašu, Milanovu unuku.

Tako su prošla tri dana, bila je nedelja, hladnog  januarskog jutra. Bio je to 16. dan u mjesecu. Pošto nije radio nedjeljom, taj dan mu je bio slobodan, te je odlučio ostati kući sa majkom i djedom. Taman kada je mislio da će tu nedjelju provesti kao i svaku drugu, ne radeći ništa, odjednom je začuo kucanje na vrata. Odmah mu je na pamet pao Milan i njegovo obećanje, te je potrčao ravno prema vratima. Kada ih je otvorio, ugledao je baš ono čemu se nadao, Milana i Tašu. Taša je bila veoma lijepa, toliko da se Ivan zacrvenio do ušiju. Imala je dugu crvenkastu kosu svezanu u rep. Nosila je naočare, i lice joj je bilo ozareno veoma toplim osmijehom. Ivanu se ona činila kao djevojka iz snova, nikada nije pomislio da bi ga neka djevojka mogla toliko zainteresovati. Pošto su se pozdravili, Milan i Taša su ušli u kuću, pozdravili se sa ostatkom porodice, i tada su Milan i Tvrtko ušli u priču koja je u ušima Taše i Ivana bila ništa više no pričanje praznih, dosadnih priča. Posto su ih Milan i Tvrtko veoma brzo ugnjavili, pustili su ih da idu napolje, da se i oni druže. Tako su Ivan i Taša ušli u priču, a oni su, za razliku od Tvrtka i Milana, imali, po njihovom mišljenju, mnogo zanimljivije priče. Tako je i na red došla Tašina priča o Bogojavljenskoj noći, o kojoj je čula od djeda Milana, za koju Ivan do tada još nije čuo. Ona mu je ispričala kako će se bilo kome ko zaželi želju, na Bogojavljenje u ponoć ona i ostvariti. Taša nije smatrala da je ova priča bila nešto posebnija od onih koje je do sada ispričala, ali Ivan se osjećao skroz drugačije. Za njega je ova priča izgledala kao velika pobjeda, pošto je Bogojavljenje bilo za dva dana, a on je u glavi imao jednu jedinu želju – da mu djed ozdravi. Bio je nevjerovatno uzbuđen.

Njih dvoje su se razočarali kada su nedugo poslije priče ugledali Milana kako daje Taši znak za polazak. Tada su se oni oprostili, i obećali jedno drugom kako će se ponovo družiti i sljedeći put ispričati još više zanimljivih priča. Mada Ivanu sljedećeg jutra nije baš to bilo u glavi, on je cijeli dan samo razmišljao o Bogojavljenskoj noći, te kako će se ponovo poslije dugo vremena moći ponovo igrati sa svojim djedom. Taj dan ga je gospođa Nevena, kod koje radi najviše poslova, nešto ranije pustila, te je on imao dobar dio dana da se zabavi sa Mašom i Vukom. Čim su se sreli, bez većeg odugovlačenja su se upustili u dugu igru. Igrali su se raznih igara, od šugice pa do žmurke, te im je tako vrijeme brže prošlo, pa je uskoro i počelo zalaziti sunce. Pošto su bili umorni, a imali su još nešto malo vremena zajedno, odlučili su da ga provedu pričajući priče. To je bila sjajna prilika za Ivana da svojim prijateljima Maši i Vuku ispriča istu onu priču o Bogojavljenskoj noći koju je njemu ispričala Taša. Čim ja Ivan završio, baš i nije dobio željenu reakciju od Maše i Vuka. Oni su, za razliku od njega, mislili da je to prazna priča, te da se ništa neće dogoditi ako zažele želju. To nimalo nije obeshrabrilo Ivana, niti je bio išta manje uzbuđen za ovu noć. Ivan je još kao mali uvidio koliko život zna da bude nepravedan i bolan, ali on je vjerovao kako će Bog pomoći njegovom djedu, te kako će mu život biti mnogo bolji. To veče Ivan se odmah poslije večere zaputio u svoj i majčin krevet, ali bez namjere da uskoro zaspi. Tako su prolazili sati, koji su se u Ivanu činili kao dani pošto nije mogao ništa raditi, ali su na njegovu radost došla tri minuta do ponoći. Ivan je sačekao još dva minuta, pogledao na sat i čim je ugledao da mu je ostao još jedan minut, tiho i nježno se iskrao iz majčinog zagrljaja i uputio prema prozoru i široko ga otvorio. Tako mu je srce počelo kucati jače, skoro u ritmu kazaljke na satu, i čim je sat otkucao ponoć, Ivan je zaklopio oči i u sebi jasno zamislio želju. Tako je stajao na prozoru još par sekundi, te se uskoro samo udaljio od prozora, polako ga zatvorio, sav sretan se vratio u krevet, polako se pokrio, i poslije par sekundi utonuo u dubok san.

Sljedećeg jutra se probudio, sav nasmijan, kao i obično nije htio da doručkuje, pod izgovorom da nije gladan, kao i uvijek. Ali u stvari on je samo želio da djedu i majci ostane više hrane. Kada je otvorio svoja zarđala vrata od kuće, imao je šta da vidi. Snijeg je pao, to nije nešto neobično za to doba godine, ali jeste za njegov gradić, u kojem tokom zime uglavnom bude sunčano, ali sa prohladnim vazduhom. Cijela njegova ulica je bila ispunjena snijegom. Za većinu djece bi to predstavljalo igru i zabavu, ali Ivanu je to značilo posao kojim se može baviti narednih par dana. Tako je i bilo, većinu tog dana je proveo čisteći dvorište gospođe Nevene. Nakon dobro obavljenog posla, prije svoje redovne rutine u prodavnici, pošto mu je ostalo još nešto vremena prije zalaska sunca, otišao je do obližnjeg vidikovca, samo da se malo odmori. Kada je došao do vidikovca, nije imao namjeru da se tu zadržava, ali čim je skrenuo pogled na svoj gradić, vidio je nevjerovatan prizor. Koliko god njegov gradić nije bio veliki, niti išta posebniji od ostalih, u tom trenutku se za njega činio nevjerovatnim. Taj pogled na kuće, prekrivene snježnim pokrivačem i porodice koje zajedno, nasmijanih lica, nabavljaju namirnice za predstojeće slave. Ali Ivana je zapanjilo kako su svi ti ljudi, koji sigurno imaju svoje zbrke u životu, svoje probleme, mogli bar na taj jedan trenutak uživati, zaboraviti na sve svoje probleme, i jednostavno se smijati i uživati. Želio je da cijeli život bude takav, ispunjen trenucima koji ga ne mogu razočarati, rastužiti, već samo da ga usreće, samo da zaboravi na sve svoje probleme i da uživa. Ali i Ivan je znao da to nije moguće, da u svemu dobrom mora biti nečeg lošeg, i obrnuto. To je ono što čini život, ono što nas čini ljudima. Ivan je tako stajao 15 minuta razmišljajući o životu, dok mu pahuljice padaju na nos, koji se toliko zacrvenio od sve te hladnoće. Ali se u trenutku vratio u realnost, i sjetio svoje obaveze, prionuo na posao te se uputio  kući, nadajući se radosnim vijestima kako se djed Tvrtko osjeća bolje. Ali kada je došao, zatekao ga je strašan prizor: ugledao je kola hitne pomoći kako hitro na kolicima voze Tvrtka u kombi. Ivan se  nije mogao pomjeriti, nije znao šta da osjeća. Tako je par sekundi stajao bez pretjeranih osjećanja, sve dok bjeličastocrveni kombi nije odjurio. Tada je počeo da shvata šta se desilo i iz svojih malih, do prije sekund ispunjenih srećom očiju, počeo da lije suze. Plakao je, činilo mu se da nikada neće prestati. Majka ga je uvela u kuću, pokušavala objasniti da je djed Tvrtko živ, te da mu se stanje samo pogoršalo. Ali on jednostavno nije mogao, nije htio ništa da sluša. Tako je plakao i plakao, sve dok se nije umorio i polako počeo padati u san. Sljedećeg jutra snijeg je prestao padati. Ovoga puta, poslije tri godine, Ivan prvi put nije otišao da radi. Išao je i po kiši, po snijegu po najvećim neprilikama, ali se osjećao kao da je izgubio pola sebe. Zaboravio je na sve, i na Tašu i njenu priču o Bogojavljenskoj noći, izgubio je vjeru da je to moguće. Sve njegove nade koje je uložio činile su se srušenim. Tako su prolazili dani, a sve što je Ivan radio je bilo to da jede, plače, spava i čeka vijesti o djedu Tvrtku. Prošao je jedan cijeli mjesec, Ivan nije dobio nijednu vijest o djedu Tvrtku. Zbog njihove finansijske situacije nisu imali auto, a ni novca da plaćaju dvije autobuske karte, te je samo majka Jelena svraćala u posjete. Ivan je polako počeo da se vraća na posao, izbjegavao je da priča sa drugima, ali je još uvijek nekako sebe prisilio da radi, zbog svoje majke Jelene. Uskoro je došao i sami kraj februara, 26. dan u mjesecu. Što je značilo da je došao Ivanov rođendan. Nikada ga nije pretjerano slavio, samo bi uz pjesmicu i mali kolač sa Mašom, Vukom, majkom Jelenom i djedom Tvrtkom proveo par sati zabavljajući se. Ipak, ovaj rođendan nije želio da slavi, osjećao se da nije isto bez djeda Tvrtka. Ali kada se vratio kući kod svoje majke, dobio je najradosnije vijesti. Rekla mu je kako su se dobri ljudi iz grada udružili i odlučili da zajedno skupe novac za Tvrtkovu operaciju. Taj novac su ubrzo i skupili i dobroga duha ga potrošili za operaciju. Ivan je bio srećan, još uvijek je imao milion problema i obaveza, ali je baš kao one porodice, bar na taj trenutak bio ispunjen. Osjećao se kao da mu je pao kamen sa srca, odavno nije bio ovoliko srećan. Sjetio se Bogojavljenske noći i naručene želje, istrčao je napolje, pogledao u nebo i zahvalio se. Sada je već čvrsto vjerovao da ga je neko gore čuo. Djed Tvrtko je već bio na operaciji, te ako ništa ne podje po zlu, trebalo bi za par dana da se vrati kući. Na svu sreću tako je i bilo, djed Tvrtko vratio se zdraviji nego što je već jako dugo bio.

Tako su par dana Ivan i djed Tvrtko provodili družeći se, igrajući se, pričajući priče. Djed Tvrtko je poslije dugo vremena odlučio raditi. Nije to bio neki veliki posao, samo je kao i Ivan radio neke sitne poslove po gradu. To nije najluksuzniji život na svijetu, niti su im svi problemi nestali. Ali njih troje su bili srećni što su zajedno, shvatili su da je ovo onaj život kojim žive, i da ga moraju prihvatiti. I kada to urade, da će moći uživati u svome skromnom, ali za njih toplom životu.