Mala lasta

Naizgled, bio je to sasvim običan dan koji sam provela sa svojom drugaricom. Svuda oko nas grijalo je vrelo sunce, koje je oko sebe otjeralo sve oblake. Trčkarale smo po travi, koja je opijala najljepšim ljetnim mirisima. Trčeći, krajičkom oka primijetila sam neobično crno klupko ispod klupe. Bila je to mala lasta, sklupčana ispod klupe i teško povrijeđena. Njene krupne i umiljate oči nisu mi dale da je zaobiđem. Nježno sam je smjestila u svoj dlan i pomilovala po glavici. Ponijela sam je kući i ugodno smjestila u malu bijelu korpicu. Nahranila sam je i okupala, a ptičica je odmah počela veselo da cvrkuće i maše krilima. Ubrzo je njen cvrkut postajao tužan a i njene krupne oči poprimile su tužan sjaj. Odmah sam znala, maloj lasti nedostajala je majka. Uveče, čim se moj tata vratio kući, uhvatila sam ga za ruku i zamolila da me odvede na mjesto na kojem sam pronašla povrijeđenu ptičicu. Uskoro smo pronašli i gnijezdo iz kojeg je ispala. Nježno smo je smjestili na grančicu u blizini gnijezda i polako se udaljili. Odlazeći, čula sam slabi cvrkut svoje male laste, koji je ponovo poprimio vesele tonove. Pronašla ju je njena mama lasta! Uveče, pred spavanje, ušuškana u najljepšem i najsigurnijem mjestu na svijetu, u zagrljaju svoje mame, počela sam da pjevušim, srećna zbog veselog cvrkuta svoje male drugarice, koja je sad bezbrižna i srećna ispod toplog majčinog krila.