Avantura zeke Dinamika na Monsu

Nekada davno živio je jedan zeka. Taj zeka bio je dosta živahan, stalno je skakao i bježao od svih, pa je po tome dobio ime Dinamiko.

Ali Dinamiko nije bio običan zeka, on je mogao da priča baš kao i ljudi, čak je i govorio više jezika. Zbog toga što je bio drugačiji, Dinamikovi roditelji ga nisu voljeli kao njegovu braću i sestre. Zato je Dinamiko jednom odlučio da pobjegne od roditelja i nađe svoju slobodu i sreću.

Sljedećeg dana Dinamiko je bio spreman da ide na daleki put. Nije znao ni kuda ide ni gdje će doći, samo je znao da želi da ode daleko od kuće.

Ubrzo nakon što je krenuo na put, Dinamiko se jako umorio. Tražio je neko mjesto gdje može da se napije vode. Hodao je tako dosta vremena tražeći neki izvor, potok ili rijeku.

Napokon, Dinamiko je naišao na mali potok. Sjeo je pored potoka sa željom da se malo odmori. Međutim, san ga je ubrzo sustigao. Dinamiko je zaspao, srećan što je postigao ono što je htio, otišao je od kuće.

Dinamiko je hodao šumom, bez ikakvih briga, no tada je sreo lovca. Lovac je jurio za Dinamikom, koji je mogao samo bježati što brže može. Jureći tako šumom, ni lovac ni Dinamiko nisu primijetili da se bliže litici. Kada su shvatili da su na ivici litice, bilo je kasno, Dinamiko je već pao. Padajući tako sa litice, razmišljao je o tome da možda ipak nije trebalo da ode od kuće.

– Igore, vidi, zeka! – uzviknula je djevojčica probudivši Dinamika.

– Uh. Dobro je. Samo ružan san – pomisli Dinamiko.

– Igore, ovaj zeka priča! – uzviknula je ponovo djevojčica.

Tada je Dinamiko pomislio da je u opasnosti. Trčao je niz potok brzinom svijetlosti, sve dok ga neko nije uhvatio.

– Slatki mali zeka – rekao je nepoznati gospodin.

– Pusti me! – uzviknuo je Dinamiko.

Nepoznati gospodin se toliko uplašio da je ispustio Dinamika pravo na glavu.

– Jao, to boli – rekao je Dinamiko.

– Tata, tata, našli smo zeku koji priča, ali nam je pobjegao! – uzviknuo je dječak.

– Znam, Igore, mislim da je ovo taj zeka – rekao je gospodin pokazujući na Dinamika

– Zdravo, moje ime je Dinamiko – predstavio im se zeka.

– Ja sam Igor, a ovo je moja seka Maja i moj tata Marko – predstavio se i dječak.

– Drago mi je što sam vas upoznao.

– Ali kako ti pričaš naš jezik? I kako si uopšte došao dovde?! – upitao je Marko.

– Pobjegao sam od svoje kuće jer su me svi smatrali drugačijim upravo zato što mogu pričati kao ljudi – odgovorio je Dinamiko. – Nisam to više mogao podnijeti! I žao mi je ako sam vas uznemirio. Zaista mi to nije bila namjera.

– Naravno da nas nisi uznemirio. Samo nam je čudno da je neko sa nama. Znaš, ovdje već niko dugo vremena nije prošao pa nam je čudno da imamo društvo – rekao je Igor. – Ali moraš znati da to što bježiš od kuće nikad ne rješava probleme. Tvoji roditelji bi se mogli zabrinuti za tebe.

– Znam, zaista mi je žao, ali mislim da je to jedino rješenje. A gdje se ja nalazim?

– Došao si na planinu Mons, mjesto gdje nastaje većina novina Evrope, samo što to ljudi ne znaju. Želiš li da vidiš kako novine nastaju?

– Naravno! – uzviknuo je Dinamiko.

Dinamiko, Igor, Maja i Marko uputili su se prema štampariji. Kada su stigli, Dinamiko je bio očaran onim što vidi. Velika drvena kuća sa već oguljenim crvenim krovom navodila je Dinamika da misli da opet sanja. No, ovo je bio stvarni život.

– Evo nas! – uzviknuo je Marko.

– Ovdje nastaje magija. Sve počinje od drveta koje pretvaramo u papir. Nakon toga na te papire štampamo slova, brojeve i slike, ono što i inače vidiš u novinama i časopisima i na kraju sve papire spojimo u jedan časopis. I tako dobijemo ovo – objasnio je Igor pokazujući na jedan primjerak časopisa.

– Vau! Pa to je moj omiljeni časopis! – uzviknuo je Dinamiko. – Volio sam ga čitati dok mi ga moji roditelji nisu zabranili jer nisu znali o čemu se tu radi.

– A sada, s obzirom na to da ćeš živjeti sa nama, moći ćeš da čitaš šta god i koliko god poželiš – rekla je Maja.

 – Zaista?

– Naravno! Uvijek nam je drago kad vidimo da ljudi... ili životinje čitaju naše časopise.

Svi su se slatko nasmijali a zatim otišli na ručak.

– Samo se nadam da za ručak nije zečetina – kroz smijeh je rekao Dinamiko.

Prošlo je dosta vremena a Dinamiko još uvijek živi sa Markom, Majom i Igorom. Postali su kao jedna porodica. Sve evropske novine koje dolaze sa planine Mons objavile su članak o misterioznom zeki koji priča kao čovjek. Samo što niko nije znao, jer nigdje nije pisao ni naziv planine gdje se taj zec nalazi, niti odakle je taj časopis. Ali to i nje bilo bitno, jer je Dinamiko bio veoma srećan.