Dandi u svijetu tišine

U dalekoj zemlji Amrabiji, iza 50 gora i 50 mora, živjela je jedna plemenita i jako imućna porodica slonova. Jednog dana majka Sunita i otac Tahito dobili su dugo očekivanog sina. Cijeli životinjski svijet im se divio. Slonica Sunita i slon Tahito ponosili su se dobitkom sina i rado pokazivali sreću cijelom svijetu. Tako su jednog dana pozvali sve životinje na neuobičajenu gozbu da proslave dolazak sina nasljednika na svijet. Bilo je tu ića i pića, mnogih đakonija spremljenih za sve životinje. Sa te gozbe niko nije otišao ni gladan ni žedan. Dugo se pričalo o toj posebnoj gozbi u dalekoj Amrabiji.

Tom divnom slonu presretni roditelji dadoše ime Dandi. Ponosili su se dušom i tijelom. Dugo se pričalo o gozbi priređenoj u čast Dandija i o tome kako više niko ne može prirediti takav događaj. Majka i otac su gordo i uzdignute glave hodili šumom, a pored njih laganim koracima stupaše Dandi. Uživao je u blistavim jutrima i danima. Život porodice Tahito tekao je kao puter i mlijeko. Što je Dandi više rastao, roditelji su bili sve ponosniji i sretniji.

Prođoše tri godine, a Dandi ni glas ne izgovaraše. Prstima i pogledom pokazuje kada je žedan i gladan, lice mu se ozari kada pticu ugleda i kišu kada nebo spusti. Zabrinutost se vidjela na licu majke, suze su joj kvasile lice, uzdasi grebali dušu, a oči, svakog dana, gubile sjaj. Danima je plakala od tuge i boli za svojim Dandijem. U glavi joj se milioni misli roje. Svakog dana se pitala: “Šta da radim da moj Dandi progovori?“ Srce joj se stezalo, imala je osjećaj da nosi kamen u grudima. Treperila je kao lišće na vjetru. Gledala je Tahita kako sjedi u debeloj hladovini i gleda mlado zeleno lišće. Tihim glasom, potpuno nečujnim, reče ocu Dandijevom: “Dragi, sa našim sinom nešto nije u redu.“ „Šta to zboriš, luda ženska glavo?“, ljutitim glasom reče Tahito da se tresla cijela šuma. Ona bojažljivo, jedva čujno, izusti: “Ni riječ ne progovara, samo rukama pokazuje. Niko ga u životinjskom svijetu ne razumije.“ Otac se pogladi po bradi i izusti: “Za svaki problem ima rješenje, nema tu zbora. Vodit ćemo ga doktorici lisici Angeliki. Ta zna sve o bolestima. Ona sve životinje liječi i izliječi. Pare nećemo štedjeti. Dandi se mora izliječiti.“

Osvanulo je sumorno jutro. Oblaci se spustiše nad zemlju Amrabiju, gromovi i munje nebo su presijecali. Sjedoše u limuzinu, pa do doktorke da Dandiju pomogne. Lisica ga je pregledala. “Kako se zoveš?“, pitala ga je. Treptao je očima, ali nije odgovarao. Lukava doktorka Angelika lupa čekićem o zid, a Dandi gleda kroz prozor kapljice kiše. Na lupanje se nije osvrtao. Vrpolji se lisica u fotelji, kako da kaže dijagnozu tom imućnom slonu? Trepće okicama, umiljata glasa, mekana, baršunasta, pa se obraća ocu Tahitiju: “O, muka je teška spopala Dandija. On je gluh. Nikad neće čuti cvrkut ptica, toplinu majčinog glasa, ne čuje ni rominjanje kiše. Gospodine slone, Dandi će živjeti u vječitom svijetu tišine. Neće nikada znati da izgovori svoje ime. Samo će pokretima tijela znati komunicirati. Eto, nema više šta da Vam kažem.“ Roditelji slomljeni od bola. Znaju pomoći nema. Moraju se pomiriti sa činjenicom. Duša i tijelo su im se parali. Dandi ništa nije čuo.

Ojađena, majka odluči da podijeli svoj jad i gorčinu sa kumom zebrom Antonijom. Sva uplakana, teška srca, sve joj od riječi do riječi ispriča šta joj je doktorica lisica saopštila. Suzama je zalivala krilo. Očaj, bol i tuga su je obuzeli. Sve to je pažljivo slušala kuma zebra, vjerna Sunitina druga. Pomilova je, pa reče: “Kumo moja, ništa se ti ne brini.“ Zastade, u oku joj zablista suza, pa izusti: “Moja kumo, imala sam isti jad. Moj otac je živio u vječnom svijetu tišine. Mnogo znam o tome.“

Spusti se na koljena pred Sunitu i reče: “Slušaj me, od problema se ne može pobjeći. Ja znam znakovni jezik i cijeli životinjski svijet ću podučiti u zemlji Amrabiji. Tada problema više neće biti. Sa Dandijem će besjedit cijeli životinjski svijet bez izuzetka.“ Kuma kao dijamant, unikatna, puna ideja kako pomoći Dandiju u nevolji? Pročulo se po zemlji Amrabiji da kuma zebra organizuje kurs znakovnog jezika i sve životinje moraju da ga nauče. Neke životinje su rado prihvatile izazov učenja znakovnog jezika, a neke su se u tišini došaptavale o zlu koje je Dandija snašlo. Kod kume zebre nema hoćeš-nećeš. Na kurs se mora, nema tu više priče! Hrabro, bez prigovora! Učila ih je raznim znakovima svakog dana, bez izuzetka. Svi su bili sretni. Znanje, kao sunđer vodu, upijali. Najviše se radovao Dandi što neće više drugačiji biti.

Samo stara sova, zla i opaka, izusti: “Treba Dandija protjerati, jer je čudovište. On ne govori.“ Na te grube riječi Antonija uputi prodoran pogled ka sovi zloslutnici. Reče pred cijelom šumom: “Draga dobra kumo sovo, ljepota je u različitostima. Znaš, lijepo je drugačiji biti. Sunce je žuto, užareno, pa nas svojom svjetlošću grije, voda bistra, hladna, pa nas poji da niko žedan nije. Osvrni se oko sebe, vidjet ćeš da svi smo drugačiji. Ima li išta ljepše nego drugačiji lik biti u životnoj priči? Dandi nas je naučio kako pričati rukama. Nije li to veliko bogatstvo?! Zapamti, mudra sovo: zao prezire znanje, a pametan ga uči da bi se njime okoristio. Po noći si slijepa, ni prst pred nosom ne vidiš. Možeš i ogluhit pa će ti ovo znanje koristiti, nikad se ne zna.“

Sada u zemlji Amrabiji svi znaju komunicirati bez riječi. Svi su srećni što imaju Dandija, jer je obogatio životinjski svijet posebnošću. Svi ga vole i s njim komuniciraju često. Ako kreneš u zemlju Amrabiju, naići ćeš na natpis: “Različitosti su ovdje na pijedestalu. Poštovat se mora drugačije. Nema ovdje o tome puno govora!“